Doktor medicine

Dr. Nejra Hodžić: Depresija, bolest modernog doba

19.08.2017. 21:07 0

Depresija je na četvrtom mjestu po učestalosti u ukupnoj populaciji, a Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će depresija do 2020. godine postati drugi po redu zdravstveni problem u svijetu. Gledajući samo žensku populaciju, biti će i na prvom mjestu zdravstvenih tegoba a već sada je među deset vodećih uzroka dizabiliteta i preuranjenje smrti, piše na početku teksta za portal Maglajinfo.com dr. Nejra Hodžić.

Depresija spada u poremećaje raspoloženja. Učestalost poremećaja raspoloženja je u porastu, naročito u starijoj dobi. Rizik obolijevanja od depresije kreće se od 10 do 25% za žene i 5 do 12,5% za muškarce; drugim riječima, žene imaju dvostruko veći rizik. Kod poremećaja raspoloženja razlikuju se dvije osnovne kliničke prezentacije: depresivno stanje i manija.

Bazični (osnovni) simptomi bolesti su depresivno raspoloženje i gubitak interesa za aktivnosti koje su do tada bile važne. Prema nekim autorima spominje se i treći simptom, a to je gubitak užitka ili anhedonija. Da bi se moglo govoriti o depresivnoj epizodi tegobe moraju trajati najmanje dvije sedmice.

Uz osnovne simptome mogu biti prisutni i ostali simptomi kao što su: gubitak energije, gubitak apetita uz mršavljenje, poremećaji spavanja, dekoncentracija, bespomoćnost, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, te suicidalno razmišljanje uz pokušaj suicida. Broj ostalih simptoma određuje težinu depresivne epizode, pa tako razlikujemo:

• blagu depresiju (jedan ili oba osnovna simptoma, uz jedan ili dva pridružena),
• srednje tešku depresiju (oba osnovna simptoma i tri do četiri pridružena) i
• tešku depresiju (oba osnovna i svi pridruženi simptomi, ili snažna suicidalna razmišljanja i pokušaji suicida).

Ako bilo kojim simptom ima značajke deluzije i ako su prisutni simptomi poput halucinacija, radi se o depresiji sa psihotičnim značajkama.

Kliničke manifestacije depresivnih poremećaja su: velika depresivna epizoda, povratni depresivni poremećaj, bipolarni afektivni poremećaj, melankolija, sezonski afektivni poremećaj, atipična depresija (minor-depresija, mini-depresija i maskirana depresija), psihotička depresija, perzistirajući afektivni poremećaj (ciklotimija, distimija i neurastenija), te postporođajni poremećaji raspoloženja.

Još uvijek je nepoznata prava etiologija poremećaja, ali se razlikuju dvije osnovne teorije: biološka i psihosocijalna. Genetikaima važnu ulogu, jer je zapažena učestalost poremećaja raspoloženja među bliskim rođacima, te je nasljedni faktor utvrđen kao predisponirajući faktor rizika. U porodicama oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerovatnoća oboljevanja.Biološka teorija opisujebiogene amine, neurotransmitere koji nastaju iz određenih aminokiselina, a imaju važnu ulogu u nastanku poremećaja raspoloženja. Depresija je povezana sa hipofunkcijom neurotransmitera iz skupine amina, i to noradrenalina i serotonina.

U depresiji, takođe, dolazi do smanjenog otpuštanja tireotropina (TSH), snižene razine hormona rasta (GH), folikulostimulirajućeg hormona (FSH), luteinizirajućeg hormona (LH) i testosterona, kao i sniženja imunih faktora. Opisuje se i poremećaj u neurofiziološkom sistemu pobuđivanja (arousal-ARAS), odnosno budnosti i spavanja. Poremećaji sna prisutni su u oko 65% osoba sa poremećajem raspoloženja.

Prema psihosocijalnoj teoriji stresni životni događaji,naročito separacija (razvod, odvajanje)  često prethode unipolarnoj depresivnoj epizodi. Istraživanja su pokazala da je čak 85% oboljelih, u periodu prije pojave depresije, doživjelo snažan stresni događaj, unutar 8 mjeseci do pojave simptoma.

Prema jednoj teoriji, za depresiju kod hroničnih bolesti mogu biti odgovorni psihološki mehanizmi vezani za pacijentovo i društveno shvatanje same bolesti. Kako je već utvrđena veza između iracionalnih uverenja i psihijatrijskih simptoma, depresija kod oboljelih od hroničnih somatskih bolesti može biti posljedica stvaranja iracionalnih uvjerenja o samoj bolesti koja su osnov kasnijem razvoju depresivnog poremećaja. 

Depresija i dijabetes

Istraživanja ukazuju da je razvoj depresije u oboljelih od dijabetesa prvenstveno posljedica dugogodišnjeg nekontroliranog ili neadekvatno liječenog dijabetesa, a što za posljedicu ima povećan broj komplikacija primarne bolesti, a takođe, i da su komplikacije dijabetesa češće i intenzivnije u oboljelih od anksioznih i depresivnih poremećaja. Depresivna simptomatika je češća kod oboljelih sa mikro- i makrovaskularnim komplikacijama, kao što su dijabetičko stopalo i erektilna disfunkcija, iako povezanost nije razjašnjena. Pacijenti oboljeli od depresije imaju 65% povećan rizik da će oboljeti od dijabetesa.

Dijabetes je sam po sebi značajan rizični faktor za razvoj depresivnih poremećaja i vjerojatnost da tokom životnog vijeka razviju depresiju u dijabetičkih je bolesnika, u usporedbi s fizički zdravim pojedincima, veća za 24%. . U Turskoj je prije 3 godine rađena studija koja je obuhvatala 229 pacijenata oboljelih od Diabetes mellitusu tipa II, i odgovarajućim upitnicima pokazano je sljedeće: 32,8% pacijenata imalo je depresivne tegobe, a poremećaj spavanja bio je prisutan čak u 55,0% pacijenata. Zapaženo je da je kvalitet sna bio bolji kod pacijenata sa kraćim trajanjem dijagnoze dijabetesa.

Paralelno liječenje depresivnih tegoba kod pacijenata oboljelih od dijabetesa može poboljšati njihovu kvalitetu života, jer depresivno raspoloženje svakako sa sobom nosi i slabije pridržavanje dijetetskog režima, kao i provođenje redovnije fizičke aktivnosti i tjelovježbe.

Zbog toga bi preporuke bile korištenje politerapije i sistemskog pristupa liječenju prema savremenim vodičima.

Liječenje

Prvi i najvažniji korak jeste prepoznati simptome, bilo da ih osoba prepozna sama ili njeni članovi porodice, te prihvatiti činjenicu da je to zdravstveni problem koji se tretira i liječi. Antidepresivi koji se propisuju od strane ljekara vrlo su efikasni, a najčešće propisivani su SSRI (inhibitori ponovne pohrane serotonina) koji imaju najmanje neželjenih efekata i  zanemarivi su. Uvode se postepeno u terapiju i po potrebi se doze povećavaju. Potpuni efekat se primjećuje tek nakon 4-6 sedmica, te pacijent mora biti strpljiv i redovno uzimati terapiju u tačno propisano vrijeme. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost, te ako ih se uzima duže vrijeme, to je zato što tako zahtjeva priroda same bolesti. Važno je znati da ih se ne ne smije kombinirati sa prirodnim antidepresivnim supstancama, narocito kantarionom.

Ono što pacijent može učiniti bez pomoći stručne osobe jeste: biti fizički aktivan jer fizička aktivnost povećava lučenje serotonina, hormona sreće, zdravo se hraniti jer je zdrava ishrana važna za fizičko i mentalno zdravlje, uredno spavati, smanjiti stres tako da napravi promjene u životu kojima će bolje kontrolirati situaciju svakodnevnice, socijalna podrška smanjuje izolaciju osobe, koja je ključni faktor nastanka depresije, dakle družiti se s prijateljima, volontirati, a ne zatvarati se u sebe.

Dr. Nejra Hodžić rođena je u Zvorniku 1988. godine. Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli završila je 2013. godine kao redovan student šestogodišnjeg studija gdje je stekla zvanje doktora medicine. Trenutno je zaposlena kao doktor opće prakse u Domu zdravlja Maglaj sa radnim iskustvom od tri i po godine, te obavlja poslove ljekara u porodičnoj medicini, u službi hitne medicinske pomoći i ljekara mrtvozornika. Pohađa magistarski studij iz oblasti Nutricionizma na Univerzitetu u Tuzli. Član je Udruženja za nutricionizam i dijetetiku BiH. Učesnik je mnogobrojnih edukacija i seminara iz oblasti porodične medicine. Na trećem kongresu farmaceuta TK-a objavila je rad na temu "Depresivne tegobe žena oboljelih od DM tipa 2 na peroralnim hipoglikemicima", te je koautor još nekoliko radova na značajnim kongresima.

Budi u toku - www.maglajinfo.com