Otvorenje 05.03.2014. u 18:00 sati

Galerija AB: Prva samostalna izložba crteža Izeta Alečkovića

3.03.2014. 13:47 0

Čast i zadovoljstvo nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe crteža istaknutog umjetnika Izeta Alečkovića. Ovo je prva samostalna izložba crteža, autor je do sada samostalno izlagao samo slike. Uživajte u liniji i valeru velikog umjetnika i njegovih djela. Dobrodošli!

IZET ALEČKOVIĆ je rođen 1944. godine u Sarajevu, gdje je završio Akademiju likovnih umjetnosti. Jedan je od najcjenjenih bh. likovnih umjetnika. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH i predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo. Penzionisani profesor Srednje škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Izlagao je na velikom broju samostalnih izložbi u zemlji i inostrastvu, kao i u nizu kolektivnih izložbi.

Učestvovao na izložbi „Dokumenta 11“ u Kasselu, na temu „Krah civilizacije“. Bibliografija i ostala dokumenta unušteni su u ratu. Sudionik je mnogih akcija, instalacija i performansa sa likovnom grupom Zvono.

 

Alečković : Stvaranje slike počinje naglim podsvjesnim izrazom crteža, u brzom crtanju, u jednom stvaranju kompozicije, odnosa tih likovnih elemenata koji nastaju u prvom kontaktu – bijelo platno – crna boja. Imao sam jako depresivan ciklus koji je prolazio kroz rat. Nisam se tome odupirao, jer sam veliki gubitnik u ratu. Sve je imalo svoje odnose. Jesam emotivac i tako slikam. Meni je jako drago kada ljudi to osjete. Smisao slikarstva jeste upravo taj da iskažem emociju i da se u toj slici ljudi treže, da osjećaju. Ako čovjek posmatra sliku, a ne dirne ga, ne osjeti ništa u njoj, on izađe iz galerije za 10 minuta. Sliku ne morate razumjeti, ali ako je osjetite, ako ta boja nešto kaže i dotakne emociju, znači da je slika u potpunosti uspjela.

Iz intervjua na: www.slobodnaevropa.org ( 18.6.2011.)

 

Alečković: Po dva sata sjedim ispred slike. Ali, to je posao, više od samog slikanja. Čovjek tada mijenja stvari o svom razmišljanju. Kada priđem da radim, znam šta tebam. Neophodna je stvaralačka kreativna energija. Likovna vrijednost je produkt duhovnosti, razmišljanja i iskustva .
Samo ću reći da bi ovdje i Pablo Picasso bio gladan – zaključuje slikar.

Iz intervjua : Dnevni avaz ( 2.3.2014.)

 

Pred slikama Izeta Alečkovića shvatamo da se one ne mogu podvesti ni pod koju kolektivističku pojavu koja, uz ostale, čini savremenu likovnu scenu sarajevskog centra, a i šireg prostora. To je slikarstvo koje nam otkriva umjetnika koji djeluje izdvojeno, usamljenički i bezrezervno odano svojim duhovnim opredjeljenjima, ali i likovnom jeziku kojim uspijeva da bez ostataka iskaže ideje o smrtonosti čovjeka, pa i destrukciji njegovog fizičkog bića.

Zato, reklo bi se, slikarsko djelo Izeta Alečkovićaiskazje ljudski vrisak i krik je bol i smrt, istina pokrivena debelim slojem boje, koju ovaj slikar nanosi izuzetnom vehemencijom i naglašenim gestom. Složenog koncepta, ovo slikarstvo je neka vrsta „dans makabra“ ili ARS MORIENDIJA (umjetnosti umiranja), ostvarenog grafizmom neobuzdanog kolorizma, agresivnim zvučanjem boje i njenih jakih pastuoznih nanosa.

Ta zvučnost, rekli bismo, kolorističkih fanfara za trenutak nas zavede, pa mi u njegovim, Alečkovićevim slikama, prvo doživljavamo ushite bojom i maštovitom orkestracijom raznih likovnih elemenata i skloni smo da u prvoj prilici ovo slikarstvo nazovemo primjerima apstraktnog ekspresionizma, ali, za trenutak zatim, Alečkovićevi radovi našoj pažnji svoju skrivenu figurativnost, u kojoj zapažamo tragove ljudskih skeleta, samrtni hropac, pokidanost ljudskih udova i organa, i sve je to izuzetnom slikarskom vještinom spojeno i sjedinjeno do neprepoznatljivosti, stvarajući jednu brutalno sugestivnu likovnu cjelinu, svedenu na moćni i nadahnuti znak i likovni ornament, pa i simbol.

 

Površinski, rekli bismo, ova djela doživljavaju se kao pljusak likovne igre i bogatog kolorističkog višezvučja, a u kontekstu su ta djela ipak tužna fuga o kraju čovjekove egzistencije, o kraju života. Ovo slikarstvo pripada, dakle, stvaraocu zatvorenom u svoju tajnu i svoje nevesele doživljaje čovjekove tragike, pa u sredini u kojoj nastaju Alečkovićeva djela često se, kod šire publike, može čuti muk neprihvatanja i zapitanosti. Prividno sam i usamljen, Alečković – slikar i samotar – ipak nije sam. Oslonci i polazišta na kojima je nekada gradijo svoje slikarske početke još su uvijek tu i čine zajednicu u kojoj Alečković i danas živi i stvara, iskazujući svoj puni respekt prema veličinama kakvi su jedan Fransis Bacon, Pablo Picasso, Van Gogh, Haim Sutin, Petar Lubarda i mnogi drugi, pretežno koloristčki ekspresionisti, a i tu su neki od savremenih autora grafita, na kojima kao da je nađena kompoziciona čvrstina i svedenost likovnog rada na čvrst i agresivan znak i ornament.

 

Kao rođenom Hercegovcu, Trebinjcu, na Alečkovićevim djelima zavičaj je ostavio svoje pečate i svoju likovnu prepoznatljivost i pored osebujnog tematskog koncepta, Alečkovićevi radovi su slike podvučene prodornsti i nadahnute neukrotive inspiracije. Pod nabojima snažnog – rekli bismo- „hercegovačkog“ kolorizma ova platna surovo se nameću našoj pažnji i dugo ih nosimo u svojoj memoriji kao primjere moderne likovne ekspresivnosti. Možda upravo zbog toga što je Alečković usamljen i izolovan umjetnik njegova platna donose jarke i agresivne likovne persiflaže, pa i možda, rugalice na temu smrti i ljudske nesreće, sugerišući nam vidike ka boljem životu i humanijim vrijednostima naše egzistencije.

 

Ovdje treba istaći još jednu vrijednu zanimljivost Alečkovićevih radova. Riječ je o formatu većine izloženih djela. Taj format je često veliki i označen je impozantnim dimenzijama, što je postalo gotovo prava rijetkost na savremenoj likovnoj sceni, gdje naglašeno vladaju zahtjevi tržišta, pa su zato formati najčešće manjih dimenzija, da bi slika lakše našla svoje mjesto u domovima kupaca, manjih galerija isl. Kod Izeta Alečkovića bjelina rubnih površina platna naglašava cjelovitost likovne realizacije, do kraja iskazujući punu složenost njene duhovne-likovne poruke.
Vefik Hadžismajlović

Budi u toku - www.maglajinfo.com