TUŽNA PRIČA MAGLAJSKOG PROFESORA: 'Ovo je stvarnost, žalost i surova istina'

26.05.2014. 22:40 0

Skupocjene cipele zamjeniše se radnim čizmama, po devizi sve su dobre bez obzira na kvalitet, elegantne haljine i svečana odijela zamjeniše se radnim odijelima, umjesto torbica lopate i četke, umjesto šminke zaštitne maske, umjesto slatkiša, sladoleda, ćevapa kazani sa grahom te briga kako danas dobiti jedan hljeb ili flašu pitke vode.

Pišem iz Maglaja, u ime Maglaja, iz grada blata i bratskog inata, gdje nema ni kahve ni nastave, ni tržnice ni slastičarnice, ni maturske radosti ni svečanosti nema. Puno toga nema, ustvari, nema ništa.

Pišem iz prosvjetnog korpusa u ime maglajskog prosvjetnog radnika koji je sanjao da u svom kabinetu, za svojom katedrom, uspješno i zadovoljno, privodi nastavni proces kraju pripremajući se za zaslužene godišnje odmore, odvajajući od svoje neredovne 'crkavice' poneku markicu, da bi svom sinu ili svojoj kćerkici osigurao sto bolje odjelo i cipele, što ljepšu i elegantniju haljinu, štiklice, da je vidi u maturskoj paradi ljepote da se srcem veseli, ali svi ti snovi nestadoše u trenu.

 

Skupocjene cipele zamjeniše se radnim čizmama, po devizi sve su dobre bez obzira na kvalitet, elegantne haljine i svečana odijela zamjeniše se radnim odijelima, umjesto torbica lopate i četke, umjesto šminke zaštitne maske, umjesto slatkiša, sladoleda, ćevapa kazani sa grahom te briga kako danas dobiti jedan hljeb ili flašu pitke vode.

Ako neko ovo čita pomislit će da je ovo uvodnik u neku izmišljenu priču, priču kojom neko želi zadiviti nekog, ali NE, ovo je stvarnost, žalost i surova istina.

 

Maglaj, i maglajske škole kao i mnoge druge u našoj domovini doživjele su katastroflanu štetu od nemilosrdne vodene stihije koja je doslovno uništila sve do čega je stigla osim još zidova koji uspravno stoje. Kabineti, kancelarije, inventar, biblioteke, radionice, uništene su.

 

Hvala svima koji su s nama evo već deset dana od povlačenja vode. Hvala mnogim školama, fakultetima, organizacijama koji su dokazali humanost na dijelu gdje nije bilo animoziteta između profesora i studenta, profesora i učenika, direktora i radnika koji su bili u istom stroju i pomagali. Obazrimo se bar na tren na svoje kolege iz Maglaja, Zavidovića, Olova, Nemile, Željeznog polja, Doboja i mnogih drugih mjesta. Ne dozvolimo da ostanu sami, pomozimo im da stanu na svoje noge, pokažimo svoje jedinstvo, solidarnost i humanost. Budimo dostojni plemenitog poziva i znajmo da bez obzira u kojem smo dijelu naše domovine pomoći ćemo da naše kolege što prije lopate zamjene olovkom, kolica katedrom, radna odijela, čizme, rukavice onim najljepšim da što je moguće prije osjete vrisku, osmijeh i nestašluk svojih učenika.

 

Priču potpisuje, Nafiz Boloban, prof. historije u Mješovitoj srednjoj školi Maglaj

 

 

Budi u toku - www.maglajinfo.com